Nakon 4 godine od njihovog posljednjeg uratka The Unreal Never Lived, te razlaza zbog pomanjkanja ideja i 'kemije' u bendu, pa nakon ponovnog okupljanja, velikani Yob nam predstavljaju ovaj glazbeni monilit na kojeg smo itekako dugo čekali. Yob ne treba posebno predstavljati: ljubiteljima njihovog zvuka je odavno 'pod kožu' zašla njihova specifična atmosfera, masni...premasni riffovi, kombinacija dubokih growlova i ozzyevskog vriskanja, na momente i psihodeličnost. Bend se lani ponovno okupio u staroj postavi: Mike Scheidt je i dalje vokal i gitarist, Aron Reiseberg je na basu, a Travis Foster je na bubnjevima. Do ponovnog okupljanja je došlo nakon što je novi Scheidtov bend Middian morao biti raspušten zbog sudske tužbe od strane još jednog benda koji se zove Middian, što je dovelo do mijenjanja naziva benda u Age Eternal, prije konačnog razlaza. Stoga je na našu zajedničku auditornu radost Scheidt okupio staru gardu sa kojom je i polučio najviše uspjeha.

Rezultat toga? Pet novih pjesama na albumu koji službeno izlazi 14. 7. ove godine. Album počinje 12-minutnom 'Burning the Altar', gdje odmah možemo čuti kako se Yob nije odmaknuo od starog prepoznatljivog zvuka, posebice kada pjesma dođe do teškog i sporog; masnog a opet zaraznog dijela. 'The Lie that is a Sin' nastavlja album. Ovdje je veći naglasak na clean vokalu, što pjesmu čini dosta melodičnom i pjevnom, pomalo i nostalgičnom zbog specifičnog Scheidtovog glasa, a ponešto brži ritam i kratke solaže čine ovo djelo meni najdražom pjesmom albuma. 'Silence of Heaven' s druge strane pak, mi nije najbolje sjeo budući da se radi o vrlo sporom, gotovo ukočenom djelu, sličnijeg recimo jednom Molehillu ili Bongzilli; tako da ljubitelji takve ekstra sporosti će doći na svoje, dok ljubitelji 'živahnijeg' Yoba bi mogli ovu pjesmu preskočiti. 'Breathing from the Shallows' je najkraća pjesma albuma od 'samo' 7 i pol minuta; pjesma srednjeg tempa i solidnih solaža. Na kraju se nalazi 'The Great Cessation'; prilično melankolična dvadesetminutna kompozicija koja počinje petminutnim vrlo laganim, gotovo snenim gitarskim uvodom; gdje možemo čuti Scheidtov dublji glas; vokal kojeg do ovog albuma nismo imali prilike čuti, a koji odlično odgovara uz ovaj laganiji dio.

Sve u svemu, Yob je 'napunio baterije'. Možda im je trebala pauza u stvaralaštvu da prikupe nove ideje, ili možda čak da se odmore sami od sebe, budući da su svi prijašnji albumi izdavani godinu za godinom, što je dosta hektičan ritam koji može dovesti do raspada bilo kojeg benda. Kao što je i bilo najavljeno, ovo je njihovo najmračnije djelo. Naravno, nije pesimistično, ali prevladava pomalo tmurniji prizvuk na svim pjesmama. Također, treba pohvaliti vokal koji je na ovom albumu pokazao svoj pun potencijal: od vriskanja preko premoćnih, gotovo demonskih growlova, do tihog i dubokog; vrlo ozbiljnog tona kojeg nismo imali prilike čuti. Pa poslušajte!